Vukovi.... =]

Vukovi Simbol očuvane prirode

Vuk ide u red najvrjednijih najprilagodljivijih predatora među sisavcima. Najveći je pripadnik porodice pasa. U svijetu su poznate tri vrste vukova : sivi vuk (Canis lupus), crveni vuk (Canis rufus) i abesinijski vuk (Canis simensis).

Rasprostranjenost

Procjenjuje se da u svijetu danas ima oko 150 000 sivih vukova i oko 550 abesinijskih vukova. Crveni vuk u prirodi je istrebljen, no provodi se program njegova uzgoja u zatočeništvu i ponovnog naseljavanja. Vuk je zemljopisno rasprostranjeniji od gotovo svih drugih sisavaca. Tako se populacije vukova prostiru na 41 zemlju svijeta. Osim u Kanadi, koja s oko 60 000 primjeraka prednjači, u Mongoliji i Rusiji, s oko 30 000 primjeraka, najviše ih ima u SAD-u (Aljaska), Kini, Ukrajini, Bjelorusiji, Rumunjskoj, Španjolskoj i Indiji. 

  Opis sivog vuka

Kod  nas živi sivi vuk, koji je inače proširen na cijeloj sjevernoj polutki Zemlje. Odrasli sivi vuk teži u prosjeku 31kg. Dugačak je, od vrha njuške do kraja repa, oko 170 cm, a visok u prosjeku 70 cm. Krzno mu je sive boje.

Stanište   
Vukovi kao vrsta, u uporedbi s drugim pripadnicima porodice zvijeri, nemaju velikih zahtjeva prema staništu. Osnovni su uvjeti, kojima ono mora udovoljavati, blizina hrane i zaklon. Do današnjih dana uspjeli su se održati u teško pristupačnim područjima, ali žive i u neposrednoj blizini čovjeka. Najviše im pogoduju guste šume i gustiši s uklopljenim livadama. Podnose i ogoljela staništa, u područjima niskoga krša.
Način života

Vuk je teritorijalna vrsta koja obično živi u manjim ili većim čoporima. Vukovi u čoporu putuju, love, hrane se i odmaraju, dakle, zajedno su tokom cijele godine. Prostor na kojemu žive obelježavaju urinom, izmetom, grebanjem tla i zavijanjem. Braneći životni prostor od rugih vukova, osiguravaju sebi plijen. Strani vuk koji uđe u teritorij domaćeg čopora bit će - bude li otkriven - gotovo redovito ubijen, pa i pojeden. Vukovi se sporazumijevaju zavijanjem, režanjem, cviljenjem, lavežom, govorom očiju i tijela, ostavljanjem tragova i mirisima.
Razmnožavanje

U stabilnom čoporu vladaju hirarhijski odnosi, a oni ograničavaju razmnožavanje na samo jedan reproduktivan par - alfa par, dok su svi ostali pripadnici čopora - štenad i njihova starija braća - potomci toga para roditelja. Vukovi se pare samo jedanput godišnje. Sezona parenja može započeti već u ranom januaru, ali i sve do kasnog aprila, ovisno o klimatskim uvjetima područja. Skotnost traje 63 dana, a vučići se rađaju u brlogu, najčešće njih 4 - 7 u leglu.

  Prehrana

Glavni izvor hrane vukovima su divlji parnoprstaši (srna, jelen, divlja svinja) i manji sisavci (zec, glodavci). U krajevima s razvijenim ekstenzivnim stočarstvom hrane se i stokom, koju - ako nije čuvana - lakše love nego divljač, pri čemu mogu počiniti i znatne štete.

Kako prepoznati područje vuka?

Otisci šapa

Otisak prednje šape odraslog vuka dug je 11 - 12 cm i širok 7 - 8 cm. Na osnovi samo jednog otiska šape ne može se utvrditi je li ga ostavio vuk ili pas iste veličine. Stražnje noge u vuka kreću se u istoj ravnini s prednjima, dok većina pasa stavlja stražnje noge unutar traga prednjih nogu. Vukovi se kreću gotovo pravocrtno, ne skrećući puno s puta.

Izmet

Vučji izmet kobasičasta je izgleda, promjera 2 - 3 cm. Boja izmeta ovisi o tome što je vuk jeo, a može biti od sasvim crne (meso), preko različitih tonova sive i smeđe (meso, dlaka, kosti), do potpuno bijele (kosti). Boja se mijenja sa starenjem izmeta na zraku i djelovanjem drugih čimbenika, kao što su kiša i sunčeva svjetlost. Izmet vuka može se, ali i ne mora razlikovati od izmeta psa. Primjerice, ako se pas hranio istom vrstom hrane kao i vuk, njegov će izmet imati osobine vučjeg izmeta.
Okupljalište

Okupljalište je mjesto gdje čopor drži mladunce tijekom proljeća i ljeta. Ako osjete opasnost za mladunčad, vukovi ih premjeste na sigurnije mjesto - novo okupljalište. Napušteno okupljalište može se prepoznati po mnoštvu vučjih tragova, mnogobrojnim vučjim izmetima različite starosti i po ostacima plijena  (najviše kosti) koje su odrasli vukovi donijeli mladima za hranu i igru (učenje).
 Zavijanje

Zavijanje u vukova ima višestruku ulogu. Tako pripadnici jednoga čopora međusobno komuniciraju i lakše se okupljaju. Ono je i jedan od načina obilježavanja teritorija. Njime pripadnici čopora daju do znanja vukovima iz susjednih čopora da im je bolje držati se podalje. Zavijanjem vukovi brane plijen koji su uhvatili. U sezoni parenja reproduktivni članovi čopora zavijanjem učvršćuju svoj dominantni status u čoporu. Vukovi zavijaju ljeti češće nego zimi jer tada mlade vukove uče novim vještinama. U svakom skučaju, krivo je vjerovanje da vukovi zavijaju na Mjesec. Kada su gladni ili u lovu, vukovi na zavijaju jer bi otkrili svoju prisutnost potencijalnoj lovini.
Osim što zavijaju, vukovi ponekad i laju kao psi. To se događa kada leglu prijeti naka opasnost (blizina čovjeka ili medvjeda), pa odrasli vukovi lajanjem nastoje na sebe privući pozornost uljeza. Zavijanje vučje mladunčadi može se zamijeniti sa zavijanje čagljeva i pasa, a lajanje s lajanjem pasa ili čak srnjaka, mužjaka srne.
Zašto je bitno očuvati vuka?
Vuk je pokazatelj očuvanosti prirode

Kod  nas je jedna od rijetkih zemalja Evrope gdje još žive sve tri velike zvijeri : medvjed vuk i ris. Zbog prirode odnosa čovjeka i vuka, ta zvijer pripada među najugroženije životinjske vrste, a istrebljena je iz gotovo cijele zapadne Europe. Populacija vuka u nas kraj deo je jedne od nekoliko očuvanih u Evropi. Prisutnost vuka, kao i ostalih velikih zvijeri, znak je očuvanog prirodnog bogatstva jedne zemlje.
Vuk održava ravnotežu u popoulaciji plijena

Vuk je, poput ostalih velikih zvijeri, na vrhu prehrambene piramide i kao takav je vrlo osjetljiv na promjene u staništu. Broj vukova uvjetovan je stanjem populacija plijena na nižim razinama te piramide i pridonosi njihovom zdravlju i stabilnosti. Vuk, na primer, uvijek napadne jedinke koje može lakše uhvatiti, a to su uglavnom slabije i nezdrave životinje, pa tako utiče na prirodnu selekciju. Očuvanjem vuka postiže se takozvani "krovni" ili učinak "kišobrana" u očuvanju drugih vrsta.
Vrijednost za slijedeće naraštaje

Obaveza je svakog pojedinca da prirodu, u kojoj uživa za svoga života, sačuva i da isto pravo omogući sljedećim naraštajima. Ono što želimo ostaviti iza sebe nisu samo slike i sjećanje na pojedinu životinjsku vrstu koje više u prirodi nema. Želimo li da to bude sudbina vuka? Većina stanovnika naše domovine smatra kako vukove moramo sačuvati za buduće naraštaje.
Vuk je mogućnost za razvoj turizma

Prisutnost vuka u pojedinom području može biti razlogom posjeta onih koji žele uživati u očuvanoj prirodi. Zbog brzoga ritma života i otuđenosti od prirode, danas je takvih ljudi sve više. Vrlo je teško vidjeti vuka u prirodi, ali dokazi o njegovoj prisutnosti (npr. zavijanje, tragovi, izmet) i prikladni popratni sadržaji (publikacije, izložbe, predavanja) mogu biti dovoljno privlačni, posebice za one u čijim zemljama ta vrsta više ne živi.
Brojnost i rasprostranjenost vukova 

Procena  vukova u nasem kraju jos nije definitivno utvdena. Prema kriterijima Svjetske zaklade za zaštitu prirode (IUCN), vukovi su uvršteni u Crvenu listu sisavaca , dakle na popis ugroženih vrsta. Smatra se da su još 1894. vukovi živjeli na cijelom području stare Jugoslavije, a da su zatim zbog masovnog, nagradama poticanog izlova nestajali, i to najprije iz nizinskih, kontinentalnih dijelova. Vukovi su se danas uspjeli održati na podrucju Sar Pklnine a i niskim sumovitim delovima ovoga kraja. Područje na kojem se vukovi povremeno pojavljuju je u celini gde  postoje stada ovaca  ili stoke.

Razlozi ugroženosti vukova

Razlozi ugroženosti Glavni razlozi današnje ugroženosti vukova  jesu : nezakonito ubijanje, stradanje na prometni putevima i nedostatak prirodnog plijena. Prema dostupnim podacima. Za smrtnost  slučajeva odgovoran je čovjek. Jer se nezakonito ubijanje ne prijavljuje zato se i nezna  tacan  broj vuka u nasem kraju.