Tornjak...=DD

Tornjak  je planinski ovčarski pas čije je funkcija od jedanaestog stoljeća bila zaštita stada od pljačkaša i krupnih predatora kao što su vuk i medvjed.

Osobitosti

Tornjak je 60-75 cm visok, razne boje dlake (crne, bijele, sive, žute, smeđe i crvene), dlaka mu je na prijelazu između kratke u dugu, uši mu vise, a rep je obrastao dugom gustom dlakom. Mužjaci su teški oko 50-65 kg, a ženke od 38-50 kg. Iznimno je žilav, izdržljiv i skroman pas, naizgled bez imalo agresije vrlo odlučno i požrtvovno brani obitelj ili stado i odbija nepoznate. Izvrstan plivač u čemu mu pomažu razvijene kožice između prstiju, koje su nastale zbog hodanja po snijegu kao krplje. Ime je dobio po tome što se drži uz torove, odnosno ograđeni prostor za stoku.
Nalazimo ga na području Dalmatinske zagore, Hercegovine i zapadne Bosne, planinskim masivima Dinare, Svilaje, Moseća, Kozjaka, Golije, Cincara i Kupresa, odakle se proširio do Like, Grobničkog polja iznad Rijeke i u ravničarskim područjima Hrvatske.

Podrijetlo

Postoje dvije teorije postanka ove autohtone pasmine koja pripada vrsti malosoidnih pasa. Prema prvoj on je potomak tibetanskog mastifa, tj. tibetanske doge koja je s Himalaja došla kao pratitelj karavana koje su prolazile jantarskim putem. Druga, prihvaćenija teorija, je da su svi pastirski psi nastali na području drevne Mezopotamije, odakle su došli tijekom migracija nomadskih ovčara prije nekih 7000 godina.
U novije vrijeme postoji i mišljenje u skladu s iranskom teorijom podrijetla Hrvata, da su na naše prostore tornjaci došli zajedno s Hrvatima iz sjevernog Irana, odnosno drevne Perzije.
Na izoliranim balkanskim planinama, križanjem s lokalnim pasminama, došlo je do nastanka različitih pasmina tornjaka (kraški ovčar u Sloveniji, Karakašanac u Bugarskoj, Karpatac u Rumunjskoj, makedonski Šarplaninac i Grčki pastirski pas).
Prvi opis tornjaka nalazimo u rukopisu đakovačkog biskupa Petra Horvata iz 1374. godine. Zapis đakovačkog kanonika Petra Lukića iz 1752. godine navodi još stariji manuskript bosanske Katoličke crkve iz 1067. godine koji govori da je ovaj planinski pas rasprostranjen cijelim gorskim područjem Hrvatske.

Opstanak

Razvojem civilizacije u našim krajevima postupno je nestajalo nomadsko stočarenje i depopulacijom tradicionalno ovčarskih visoko-planinskih područja ova drevna pasmina je bila osuđena na izumiranje. Skupina mladih kinologa je 1972. godine počela terenska istraživanja ove pasmine. Godine 1979. u Zagrebu je osnovana prva Komisija za uzgoj tornjaka, a u Tomislavgradu u Bosni i Hercegovini, organizirani uzgoj tornjaka. Godine 1996. u matičnoj knjizi za ovu pasminu upisano je stotinjak tornjaka, a danas u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini postoje tisuće tornjaka, koji se sve više šire u druge zemlje Europe, pa i u prekooceanske zemlje.
Danas se prvenstveno koristi kao pas čuvar, osobni pratilac i kućni ljubimac. Slijedi rad na daljnjem povećanju njihove pasmine i službenom priznavanju od strane Međunarodnoga kinološkoga saveza (FCI).