Dalmatiner... 
Nasmiješeni pjegavac vesele ćudi, inteligentan i dobar prijatelj djece, pas dalmatiner omiljen je u obiteljima.
Kada u popularnoj britanskoj humorističkoj seriji "Zvonili ste milorde", u posjet lordu Meldrumu stignu "visoki" gosti, dakako dramaturški izmišljeni, kralj i kraljica Dalmacije, njegov osebujni brat Teddy upita: "To su oni iz čije je zemlje pas dalmatiner?" Iako se radi o vremenima iz prve polovice prošloga stoljeća i iako su baš Britanci neko vrijeme bili među brojčano vodećim turistima na Jadranu, vjerojatno bi većinu pojam Dalmacije prije podsjetio na spomenutu pasminu zanimljive prošlosti, nego li na čarobnu "obalu tisuću otoka". Ovaj uzorni čovjekov pratitelj i cijenjeni kućni ljubimac, jedna od pet autohtonih hrvatskih pasmina, kako piše David Taylor u knjizi "Vaš pas", premda nosi ime jednog od najpoznatijih krajeva naše domovine, u hrvatskim ga krajevima u autohtonom obliku više nema. Neki kinolozi sumnjaju u njegovo podrijetlo, no njegov se lik može pronaći na grobovima dalmatinskih velikaša i u gradskim statutima primorskih gradova, gdje ga nazivaju "'malim danskim psom". Iako je podrijetlo psa dalmatinera obavijeno velom davnih vremena, većina autora i povjesničara slaže se u tome da se radi o drevnoj i čistoj pasmini. Neki drže da je njegov rodni kraj Egipat, gdje su lovački psi s točkicama po koži uklesani u prizorima na faraonskim grobnicama. Drugi ga pak, smještaju u Indiju, no najpopularnija ga teorija ipak pripisuje našoj Dalmaciji. Neke zbunjujuće rasprave o njegovu podrijetlu najvjerojatnije imamo zahvaliti i brojnim zemljama koje su kroz povijest vladale dalmatinskom obalom. Bilo kako bilo, pas dalmatiner spominje se 1737. i u arhivima đakovačke biskupije, opisom koji mu posve odgovara, pod ime-nom Canis dalmaticus.
U drugoj polovici 18. stoljeća, u Engleskoj je čak postojala moda prema kojoj je otmjene kočije pratilo i po četiri ili pet dalmatinskih pasa. Kada su kočije zamijenili autombili, dalmatinere se moglo vidjeti uz vatrogasna kola koja su se posljednja mehanizirala, pa su ih još uvijek vukli konji. Motorizacijom vatrogasnog poziva isčezla je i njegova uloga "sljeditelja vatre", no dalmatinski je pas i do dan danas ostao maskota ovoga poziva u mnogim zemljama svijeta. Vesele ćudi, inteligentan i dobar prijatelj djece, pas dalmatiner omiljen je u obiteljima. Dobri poznavatelji kažu da mu je potrebno puno kretanja te da osobito voli društvo ljudi, ali rado poprima loše navike svojih gospodara i ostalih pasa, pa stručnjaci za njega savjetuju upis u pseći vrtić. Duga je repa, kratke i guste dlake, visoko postavljenih ušiju, vitka i mišićava tijela, glavno svojstvo psa dalmatinera su njegove pjege koje su smeđe ili crne (ali nikad oboje), okrugle, ispravne veličine i jednoliko raspoređene. Unatoč kratkoj i gustoj dlaci, čak i kod redovitog četkanja, dalmatinski se pas obilato linja, zbog čega mu je uvijek hladno.

Lacrima Christi Count on Me

Živahan, skladno građen, jak i mišićav pas, iako ne grub. Ima vretenasto tijelo. Brz je i uporan. Glava mu je osobita, priljubljenih ušiju, okruglih očiju, potpunog škarastog zubala. Dozvoljena su dva varijeteta: bijeli s crnim tačkama i beli s jetreno smeđim tačkama. Kod crnog oči su tamne, a kod smeđeg jantarno smeđe. Sluznice nosa, rubovi očnih kapaka i nokti odgovaraju boji tačaka koje su po tijelu veće, a po glavi, nogama i repu manje. Sitne točkice između većih su nepoželjne. Rep je pružen nešto iznad linije leđa, nikad savinut i prebačen prema glavi. Šape mačje. Dlaka je kratka, tvrda, gusta, glatka i sjajna. Visina: 56 - 61 cm (mužjaci), 54 - 59 (ženke), teži do 25 kg. Dalmatinski pas je u svijetu najpoznatija hrvatska autohtona pasmina. Dobio je ime po Dalmaciji i ilirskom plemenu Dalmati. U 14. stoljeću organizirano se uzgajao u Đakovačkoj biskupiji i korišten je kao vojnički pas, pratilac konjanika te kao lovački pas gonič i ptičar pod imenom dubrovački gonič. U američkoj vojsci prenosio je poštu i lagane terete, a služi i kao vatrogasni pas. U 19. st. Vero Shaw ga prvi imenuje tim službenim imenom. Prema standardu FCI-a naziva se dalmatinac, a domicil te pasmine ima Dalmacija, Republika Hrvatska. Dalmatinac je registstriran kod AKC (American Kennel Club) 1888 godine.Taj prijatan trkač nije pas za ljude koji ne žele pobuđivati pažnju. Njegovo pjegavo tijelo je već iz daleka oznaka da dolazi nešto posebno (često ga koriste za marketing). Voli trčanje i stoga se dobro osjeća na selu, u velikom vrtu, među djecom ili konjima. Prilagodljiv je i inteligentan pa se preporučuje za pratnju. Lako ga je njegovati i ima izrazito dobar smisao za čistoću. Po prirodi je zdrav, prijatan i osjećajan. Doživi 12 godina