Arktička lisica(Alopex lagopus)...=DD

DULJINA:53-55 cm
REP: 30 cm
MASA: 44 kg
RASPROSTRANJENOST: Sjeverna Kanada, Aljaska,Grenland,Sjeverna Europa,Sjeverna Azija.

 STATUS: česta
DRUŠTVENA ZAJEDNICA:skupina
DLAKAV ZAMOTULJAK
Sjeverna lisica ima male uši,tupastu njušku te kratke noge i rep,jer na tim djelovima najviše gubi toplinu.Svi djelovi tijela,osim nosa,prekriveni su gustim krznom.
LJETNO KRZNO 
Krzno sjeverne lisice ljeti je upola tenje  nego zimi,a unutarnji sloj krzna više je nego upola tanji.Bijelom tipu životinja boja se mijenja u sivosmeđudo sivu s gornje te sivu s donje strane tijela,dok plavi tip dobiva više smeđe tamnije krzno.


 




 

 

Lisica(Vulpes vulpes)...=DD

DULJINA: 58-90 cm
REP: 34-49 cm
MASA: 3-11 kg
RASPROSTRANJENOST: Arktik,Sjeverna Amerika,Europa,Azija Sjeverna Afrika,Australija
DRUŠTVENA ZAJEDNICA: par
STATUS:česta
RAZNOLIKA PREHRANA: Na travnjacima ili poljoprivrednim površinama velik dip lisičine prehrane sastoji se od dvojezubaca,pogotovo kunića i mladih zečeva.Lisica se prikrada plijenu,potom pojuri da bi uhvatila žrtvu prije nego što se skrije u brlog(kunić) ili pobjegne(zec).Plijen nosi na skriveno mjesto držeći  ga u zubima  te ga ondje u miru jede.Lisica se hrani i kornjašima,kolutićavcima,žabama,pticama,jajima,miševima, voluharicama,plodovima,strvinom i otpacima-gotovo svime što je jestivo.
NIJE UVIJEK RIĐA
Boja krzna kreće se od sivkaste ili hrđastocrvenedo narančaste.Stražnji dijelovi ušiju,donja strana nogu i stopala mogu biti crni.Rep ima svijetao vrh.Pojavljuju se i potpuno crni ili srebrnkastobijeli oblici.Imaju čupav rep.

TRAG LISICE 

                                                                                DUŽINA 5cm,ŠIRINA 3-4 cm

 

 

Xoloitzcuintle - Mexican Hairless Dog (Meksički golokoži pas)...=DD

Zemlja porijekla:
Meksiko

Namjena:
Pas čuvar i kućni ljubimac.

Veličina:
Uzgaja se u dvije veličine: jedni su visoki 25 - 33 cm, a drugi 35 - 56 cm.

Dlaka:
Ova Pasmina nema dlake, osim kratkog čuperka na vrhu glave i duže dlake na vrhu repa. Koža mu je različitih boja, uključujući crnu, slonovski - sivu, tamno brončanu, te sivo - crnu.

Njega:
Činjenica da nemaju dlaku, ne znači da njihovoj koži nije potrebna njega. Kožu morate maksi­malno zaštititi, kako ne bi dobio opekline od sunca.
Vlasnici pasa za izložbe redovito trljaju kožu kremama za peeling (inače namijenjene ljudi­ma), kako bi odstranili mrtve stanice i omekšali kožu.
Važno je da koža bude podatna i glatka, te za­štićena od isušivanja. U tu svrhu postoje odlič­ne kreme i losioni. Povremeno mu istrljajte kožu uljem.

Narav:
Vrlo su osjećajni prema sebi bliskim ljudima i vole djecu.
Ovi su psi inteligentni, miroljubivi i otmjeni i izuzetno prilagodljivi.

Odgoj:
Meksičkog golokožnog psa nije teško odgojiti.

Socijalno ponašanje:
Ovi upadljivi psi u pravilu se dobro slažu s dru­gim psima, svim kućnim životinjama i djecom.

Vježbanje:
Nije im potrebno mnogo kretanja. Bit će sasvim zadovoljni ako im redovito pružite priliku da se iskaču i naigraju.
Vole pratiti gospodara vezani na uzici, ma kuda on išao.

Napomena:
Meksički goli pas je izuzetno rijedak i poseban pas, za kojega bi bilo dobro da je poznatiji, te da postoji više entuzijasta koji bi spriječili da ova pasmina izumre.

Pingvini...

Pingvini su grupa ptica koje ne mogu letjeti a žive na južnoj hemisferi. To je jedina porodica unutar reda Sphenisciformes koji je dio podklase ptica Neognathae.
Smatra se vjerojatnim, da su im, razvojno gledano, sestrinske grupe plijenori (Gaviiformes) i bubnjevke (Procellariiformes).
Vrlo ih je lako razlikovati od svih ostalih ptica. Izvrsno su se prilagodile životu u moru a djelomično i ekstremno hladnim područjima zemlje.

Anatomija i izgled                                                         Razlike u veličini i težini raznih vrsta pingvina su značajne, no građa tijela i perja je, suprotno tome, unutar porodice vrlo homogeno.

Veličina i težina                                           Patuljasti pingvin (Eudyptula minor) naraste samo do 30 cm a težak je najviše 1-1,5 kg, dok su carski pingvini (Aptenodytes forsteri) svojom dužinom tijela do 1,10 m i težinom do čak 40 kilograma među najvećim članovima podklase Neognathea. Ta razlika u veličini objašnjava se Bergmannovim pravilom i upravo se pingvini najčešće navode kao primjer tog pravila. Većina vrsta je samo neznatno teža od težine vode koju istiskuju svojim tijelom, pa im je zbog toga relativno lako roniti.

Građa 

Zbijeno tijelo s uskim ali snažnim perajama u koje su im se preoblikovala krila čini ih vrlo dobro prilagođenim životu u vodi.

Humboltov pingvin

Za razliku od drugih ptica koje ne lete (nojevke), pingvini imaju na grudnoj kosti izraženo visoko oblikovan greben na koji se veže snažna letna muskulatura. Za razliku od letenja zrakom, zbog većeg otpora vode kod plivanja pod vodom potrebno je jednako toliko energije za spuštanje kao i za podizanje krila. Radi toga imaju pingvini veću površinu lopatica od svih drugih ptica, jer se na nju "prihvaćaju" mišići koji pokreću krila. Kosti nadlaktice i podlaktice su u laktu kruto srašteni u ravnoj crti što perajama daje veću čvrstoću. Kosti, koje su inače kod ptica šuplje, kod pingvina su guste i teške jer im nije potrebno smanjenje težine radi letenja, a cjevaste kosti su im ispunjene gustom, uljevitom koštanom srži.
Bedrene kosti su vrlo kratke, zglobovi koljena kruti a noge jako pomaknute prema natrag što uzrokuje njihov neobičan, uspravan hod na kopnu. Stopala na kojima imaju plivaće kožice su relativno kratka, pa ptice na kopnu stoje na petama pri čemu im kruta repna pera služe kao potporanj. Rep im je vrlo smanjen. Kod drugih ptica koje rone, rep služi kao "kormilo", dok su kod pingvina tu ulogu preuzele noge.
Većina pingvina nema dugačak kljun, ali je zato vrlo snažan. Izuzetak su veliki pingvini (Aptenodytes), čiji je kljun, vjerovatno zbog prilagođavanja na plijen koji su brze ribe, dugačak, vitak i lagano savijen prema dolje.

Reguliranje topline 

U svom okolišu su pingvini izloženi dijelom ekstremnim klimatskim uvjetima. Tome su se prilagodili raznim anatomskim osobinama.
Za toplinsku izolaciju imaju prvo i do tri centimetra debeli sloj masnoće iznad koje su složena tri reda vodonepropusnog, gusto međusobno prepletenog i po cijelom tijelu ravnomjerno raspoređenog perja. Dijelova kože na kojem ne raste perje, Apterin, koje imaju gotovo sve druge ptice, pingvini uopće nemaju. Jedini izuzetak su neke tropske vrste koje nemaju perje na licu. Zrak koji se zadržava u slojevima perja također efikasno služi u vodi za sprečavanje gubitka topline.
Pored toga, pingvini imaju vrlo dobro razvijen sistem "prijenosa topline" u perajama i nogama. Arterijska krv koja dolazi u ekstremitete velikim dijelom prenosi toplinu na venoznu krv koja se iz njih ohlađena vraća prema tijelu i grije ju prije nego što uđe, tako da se gubitak topline smanjuje na minimum.
S druge strane, što možda iznenađuje, neke vrste koje su se udomaćile u tropskim vodama, imaju problema s pregrijavanjem. Kako bi to spriječili, razvili su peraje koje u odnosu na tijelo imaju veču površinu nego kod drugih vrsta kako bi se povečala površina preko koje se može rashladiti krv. Osim toga, neke vrste nemaju perje na licu, tako da se brže rashlade u sjeni koju aktivno traže.

Perje [uredi]

Stijenski pingvin (Eudyptes chrysocome)

Boja perja kod gotovo svih vrsta je na leđnoj strani tamno plavosivo koje se preljeva u crno, dok im je boja s donje, trbušne strane bijela. Smatra se, da im je boja takva, kako bi se pri pogledu odozgo stopili s tamnom bojom dubokog mora, dok su s trbušne strane bijeli, kako bi pri pogledu odozdo prema gore odakle dopire i svjetlost, ponovo bili manje uočljivi u odnosu na osvijetljenu vodu. Gotovo svi pingvini iz potporodice Eudyptes imaju na glavi narandžasto-žuti ukras koji je vrlo upadljiv. Mlade životinje su uglavnom pokrivene jednobojnim paperjem, sivim ili smeđim, a samo neke vrste imaju bijele bokove i trbuh.
Najčešće nakon sezone gniježđenja i podizanja mladunaca, kod pingvina nastupa mitarenje, zamjena perja. U tom razdoblju, koje, ovisno o vrsti može trajati od dva do šest tjedana, ptice troše svoje masne rezerve dvostruko brže nego ranije. Kod vrsta Pygoscelis papua i galapagoških (Spheniscus mendiculus) razdoblje mitarenja nije određeno i može biti u bilo koje vrijeme između dvije sezone gniježđenja. Ptice koje se ne gnijezde, obično se mitare ranije nego oni pripadnici iste vrste koji se gnijezde.

Vid i sluh 

Oči pingvina su građene da omoguće oštar vid pod vodom. Rožnica im je ekstremno ravna, tako da su ptice na kopnu lagano kratkovidne. Kod vrsta koje duboko rone, kao što su carski pingvini, su osim toga pupile krajnje rastezljive tako da se oči mogu vrlo brzo prilagoditi na različitu količinu svjetlosti prisutnu na površini vode, pa zatim na stotinjak metara dubine. Prema sastavu pigmenta se smatra da pingvini bolje vide u plavom nego u crvenom dijelu svjetlosnog spektra, te da vjerovatno vide i ultraljubičasto svjetlo. Kako se crveni dio svjetlosnog spektra filtrira i gubi već u gornjim sloju vode, ovo svojstvo se može razumjeti kao evolucijska prilagodba uvjetima života pingvina.
Kao većina drugih ptica, niti pingvini nemaju vanjskih struktura uha. Kod ronjenja, posebno snažna pera ih vodonepropusno zatvaraju. Kod velikih pingvina je osim toga rub vanjskog uha tako povećan, da se može zatvoriti i tako zaštititi unutrašnje i srednje uho od oštećenja do kojih može dovesti pritisak kod ronjenja na veće dubine.
Pingini se na kopnu međusobno sporazumijevaju glasanjem zvukovima koji podsjećaju na zvuk trube. Neki puštaju glasove poput magarećeg revenja, pa se jedna vrsta i zove magareći pingvin. Međutim, pod vodom pingvini ne puštaju glasove. Nije jasno, da li se ne glasaju da ne upozore grabežljivce na svoju prisutnost, ili kako ne bi prestrašili potencijalnu lovinu.

Rasprostranjenost 

Pingvini žive u otvorenim morima južne hemisfere. Naročito su česti u obalnim vodama Antarktika, Novog Zelanda, južne Australije, Južne Afrike, Falklandima smještenim ispred istočnih obala Južne Amerike ali i na zapadnoj obali sve do Perua kao i na Galapagoškim ostrvima u blizini ekvatora. Kako pingvini vole hladnije predjele, u tropskim područjima se pojavljuju samo ako postoje hladne morske struje. To je slučaj s Humboldtovom strujom uz zapadnu obalu Južne Amerike i kao i s Benguelskom strujom duž zapadne obale Afrike koja dopire sve do ekvatora.
Većina vrsta živi između 45. i 60. stepena južne geografske širine. Najveći broj jedinki živi uz Antarktik i na obližnjim ostrvima.

Životni okoliš 

Pravi životni prostor pingvina je otvoreno more, čemu su izvanredno prilagođeni. Na kopno dolaze samo radi gniježdenja. Tu žive na stjenovitim obalama južnih kontinenata, hladnim šumamasubtropskim pješčanim plažama, područjima ohlađene lave na kojima gotovo uopće nema vegetacije, subantarktičkim travnjacima ali čak i na ledu Antarktika. Dok tropske vrste ostaju na svom području, druge vrste odlaze i više stotina kilometara daleko od oceana kako bi došle u područja gdje legu mladunce. umjerenih područja,

Pudl...=DD

PUDL

Podrijetlo i povijest:

   Pudl svoje porijeklo vuče iz drevne porodice pasa za vodu. Kao mjesto nastanka ove pamine u doba srednjeg vijeka navodi se jug Europe, a od tog perioda pasmina se proširila diljem cijele Europe. Standardni srednji pudl koristio se kao retriver, ali i kao cirkuski pas, pa su širenju pasmine pomogle i cirkuske grupe. Manje vrste pudli razvile su se iz srednjeg pudla, uzgojem i miješanjem sa drugim toy pasminama.

    Smatra se da su ili Njemačka ili Rusija stvarne zemlje porijekla ove pasmine, iako je Francuska najzaslužnija za popularizaciju pasmine, pa je danas pudl nacionalni pas Francuske. U Francuskoj je pudl poznat pod imenom 'caniche' izvedenom iz francuske riječi za patku. Naziv 'pudl' proizašao je iz njemačke riječi 'pudel' što znači pljusnuti u vodu. Osim što je pasmina korištena kao lovački pas za vodu i retriver, pokazala se korisnom i u ratu, cirkusima, pa čak i kao pas za pronalaženje tartufa. Toy pudl bio je popularan kao dvorski pas u doba Louis XVI.

  Podatna dlaka koja ne propušta vodu je doduše otežavala plivanje tako da su lovci rezali dlaku na stražnjim nogama. Psima su vezali repić na glavi sa mašnama raznih boja kako bi lovci mogli razlikovati svoje pse u vodi.

   Danas je pudl jedna od najrasprostranjenijih i najpopularniji pasmina na svijetu.

Narav:

  Pudl je vrlo prijateljske naravi, uvijek željan ugoditi svom vlasniku. Vrlo su inteligetni i prilagodljlivi tako da lagano i brzo uče. Ovaj pas je vjeran i aktivan, uživa u igrama, te voli izvoditi različite vještine (sa lopticama, agility...).

Karakteristike pasmine:

  Postoje 4 vrste pudla ? veliki, standardni, minijaturni i toy, čiji se standardi ne razlikuju osim po pitanju visine. Pudl je četvrtaste, kompaktne i mišićave građe, prepoznatljivog ponosnog držanja i živahnog, nesputanog kretanja. Glava je dugačka i izraženih linija. Oči su tamne i bademastog oblika, a uši duge, nisko nasađene i padaju niz obraze. Rep se obično kupira, no može biti ostavljen u prirodnoj dužini.

  Karakteristika pudla je naravno njihova gusta i vunasta dlaka koja se ne linja već šiša (na nekoliko načina i stilova: Lion Clip-lavlja frizura, Modern Clip, English Saddle Clip-englesko sedlo). Postoje 2 tipa dlake ? kovrčava i upredena (nešto poput dreadlocks-a, ali ovaj tip dlake je puno rijeđi). Dlaka može biti raznih boja: apricot (boja marelice), crna, bijela, srebrna, smeđa, ali boja mora biti ujednačena, bez primjesa drugih boja.

Briga:

   Pasmina se ne linja, ali je potrebno svakodnevno češljanje (po mogućnosti sa metalnom četkom) i šišanje svakih 6 tjedana. Dlaku iz ušiju treba čupati i redovito čistiti uši jer je pasmina sklona infekcijama uha. Dlaka je bez mirisa, ali se psa treba kupati jedanput mjesečno.



   To je živahan pas, ali ne zahtjeva angažiranije šetanje, dovoljne su mu redovite šetnje.

   Pudl je dugog životnog vijeka, čak do 15 godina. Druželjebive je naravi pa mu je potrebno ljudsko društvo.

   Manjim vrstama pudla ? toy i minijaturni treba obratiti nešto više pažnje jer su skloni skakanju sa namještaja, pa na taj način mogu ozljediti noge.

Obiteljski život:

  Pudl je idealni obiteljski ljubimac zahvaljujući svojoj stabilnoj i prijateljskoj naravi. Kako se ne linja pogodan je i za ljude koji su alergični na pse. Prilagođen je životu u stanu, pa se ne smije držati vani, na lancu. Pokazao se i kao dobar pas čuvar koji na opasnost upozorava lavežom. Pudl se dobro slaže sa djecom i drugim kućnim ljubimcima. Ipak, ukoliko imate minijaturnog ili toy pudla upozorite djecu da budu nježna sa psom jer su jako krhke građe pa bi grublja igra mogla imati neželjene posljedice po psa. Potrebna mu je pažnja i društvo ljudi stoga ga ne smijete zapustiti i zanemarivati, jer je pudl vrlo osjećajne naravi.

Saarloos Wolfhound - Saarloos Wolfdog (Saarluov vučji pas)

Originalni naziv rase: SAARLOOS WOLFHOUND

Zemlja porjekla: NIZOZEMSKA

Namjena:
Kućni pas

Veličina:
Visina mužjaka iznosi 65 - 75 cm, visina ženke 60 - 70 cm.

Dlaka:
Dlaka je kratka i gusta, sive boje, male bijele oznake su dozvoljene.

  Njega:
Dlaka ovog psa se održava vrlo jednostavno. Redovno češljanje i čišćenje ušiju od suvišnih dlaka je dovoljno.

Narav:
Ovaj pas je inteligentan, oprezan, pažljiv, drag i privržen.
Ima vrlo dobar osjet njuha, strpljiv je s djecom, laje malo i pari se jedanput godišnje.

Odgoj:
Ukoliko želite da ovaj pas odraste harmonično morate početi vrlo rano s njegovom socijalizacijom, najbolje već prije desetog tjedna života. Za vrijeme socijalizacije trebali biste suočili svog psa na pozitivan način s najrazličitijim situacijama, ljudima i životinjama.
Saarloos nauči svoje naredbe ali ne očekujte od njega bezuvjetnu poslušnost.

Socijalno ponašanje:
Ovaj pas je vrlo društven i u normalnim okolnostima nema nikakvih problema s drugim psima, djecom i kućnim životinjama. Morate ga međutim vrlo rano suočiti s raznim situacijama, životinjama i ljudima.
Prema strancima i novim nepoznatim situacijama su sumnjičavi i oprezni. S druge strane su vrlo tvrdoglavi i nisu pogodni za ispit službenog psa.
Ovi psi trebaju izuzetno čvrstog vodiča koji će im najbolje moći dočarati neku vrstu atmosfere čopora. Saarloos psi se mogu dobro odgojiti uz strpljenje, mirnoću i dovoljno vremena.

Vježbanje:
Ovaj pas posjeduje prosječni nagon za kretnjom. Ako nekada nemate vremena za dulju šetnju, on će se bez problema prilagoditi situaciji.

Napomena:
Saarloos vučji psi su zdravi psi koji mogu doživjeti duboku starost - trinaest ili četrnaest godina. Godine 1930. je Leendert Saarloos, student genetike, križao u suradnji s nizozemskim zoološkim vrtom jednu vučicu s njemačkim ovčarom. Ova pasmina priznata je 1975.

Dogo Argentino (Argentinska Doga)...=DD

ZEMLJA PODRIJETLA
Argentina

NAMJENA
Lovački pas na veliku divljač

VELIČINA
Visina u grebenu iznosi između 60 i 65 cm.
Te4žina ne bi smjela biti veća od 40 i 45 kg.

DLAKA
Dlaka argentinske doge je kratka,gusta i čvrsta.
Potpuno je bijele boje,dozvoljena je samo mala crna pjega na glavi.

NARAV
Argentinska doga ima hrabar i temperamentan pas.Malo laje,posjeduje veliku izdržljivost i izuzetno je vjeran gospodaru i njegovoj obitelji.
Ovaj pas ima izuzetno razvijen instikt za lov.

ODGOJ
Ovi psi sigurno nisu za početnike.Treba je nagraditi kada učini nešto dobro ,a kažnjavati samo podizanjem glasa.
Suviše strogi odgoj uz zatvaranje u prestarnicu probudio bi agresivne predispozicije ovog psa.

SOCIJALNO PONAŠANJE
Argentinska doga se u pravilu dobro slaže s djecom unatč tome što nekada djeluje žestoko.Kontkat s mačkama i drugim kućnim životinjama nije moguć,ali se ne preporučuje držat ih zajedno.

NAPOMENA
Kod ove pasmine može se pojaviti gluhoća zato štenad kupujte samo kod povjerenog uzgajatelja.




Argentinska doga kupiranih ušiju(slika gore)        Argentinska doga nekupiranih ušiju(slika dolje)

Dobermani...=DD

Doberman ili doberman pinčer je pas nastao mešanjem više rasa pasa. Doberman se obično koristi kao pas čuvar ili policijski pas, i ima reputaciju psa odanog porodici i gospodaru, i nezgodnog ako se sa njim ne postupa kako dolikuje. Pošto se doberman najčešće koristi kao pas čuvar, i zbog nekih njegovih uloga na filmskom platnu, mnogi ljudi se plaše dobermana; mnogi ne razumeju kakav je on u stvari. U suštini, doberman je inteligentana i pažljiva rasa koja napada ljude samo kad oseti da je sam ili njegovo vlasništvo i porodica u opasnosti.

 

Izgled
Ženka dobermana je do grebena visoka oko 64-68 centimetara i teška 34 do 36 kilograma, dok je za mužjake standard visina do grebena leđa 68 do 72 cm (tolerancija +2 cm) a težina 41 kg.

Boja

Većina ljudi poznaje dobermana kao crnog psa sa braon paležom. Međutim, postojanje dva različita gena za boju uzrokuje postojanje četiri različita fenotipa boje kod dobermana. Tradicionalna boja se javlja kada su aleli oba gena dominantni, i takav doberman se obično naziva crnim. Ukoliko je alel jednog od gena recesivan doberman crven (tačnije, crveno-smeđ sa bronzanim mrljama), a ukoliko je alel drugog recesivan, doberman je plavi (sivi). Najmanje zastupljena kombinacija alela (oba recesivna) određuje dobermana srneće (svetlosmeđe) boje (ponegde poznat i kao čokoladni).
U novije vreme se proširio uzgoj i prodaja pete sorte dobermana, nazvane beli doberman. Dobermani ove boje poseduju mutaciju, koja nezavisno od genotipa bilo kojeg od dva gena za boju, sprečava stvaranje proteina pigmenta, tj. životinja je albino. Mada mnogi potencijalni vlasnici dobermana smatraju da je boja dopadljiva, albino doberman treba što manje da se izlaže suncu.

Rep

Mnoge ljude, koji su videli da dobermani imaju repove samo desetak centimetara dugačke, može iznenaditi podatak da se doberman zapravo rađa sa repom koji je duži nego kod većine drugih rasa. Doberman pinčer obično nekoliko dana posle rođenja biva podvrgnut kupiranju, postupku u kome mu se odseca veći deo repa. Objašnjenje za ovo je „izgled“ koji bi pas trebao da ima, onako kako je Luis Doberman prvobitno zamislio psa. To takođe psa čini neustrašivim i čvrstim na izgled.
Sem ovih plitkih razloga za tretiranje životinje na takav, mnogi bi rekli nehuman, način, postoji i praktičan razlog — to uklanja zgodnu „ručku“ za koju bi kriminalac ili napadač mogao da zgrabi životinju dok obavlja čuvarsku ili policijsku dužnost. Još jedan razlog jeste da se psima koji imaju tip repa kao doberman (dugačak sa vrlo malo dlaka ili mesa koje ga pokriva) veoma često dešava „slomljeni rep“. Slomljeni rep može biti sve od stvarnog loma repnih pršljenova pa do mnogo češće povrede kože, koje je veoma teško zalečiti zbog nemogućnosti zavijanja i zaštite repa.
Šta god ljudi mislili o tome, malo kupaca dobermana ima izbor što se tiče dužine repa; kupiranje se mora odraditi ubrzo posle rođenja psa, što znači da odluku skoro uvek donosi odgajivač pre nego što pas bude ponuđen na prodaju.

Doberman (crni sa sečenim ušima)

Uši

Ovo međutim ne važi za podrezivanje ušiju, koje treba odraditi između 7. i 9. nedelje, mada se može odraditi i 6 meseci pa čak i jednu godinu po rođenju psa, te se obično prepušta na volju vlasniku. Podrezivanje odrađeno posle 12. nedelje u velikom broju slučajeva ne uspeva tj. uši ne postaju uspravne. Vlasnici dobermana u sve većem broju biraju da ljubimcu ne podrežu uši, pošto je postupak izuzetno bolan za životinju. Postupak uključuje odsecanje dela ušiju životinje i uspravljanje ostatka uz pomoć podupirača, trake ili zavoja, što dozvoljava hrkavici da se razvije u upravan položaj kako štene raste. Štene će i dalje imati sposobnost da spusti uši nazad ili dole. Postupak traje od par nedelja do par meseci. Ako se traka previše zategne može doći do problema u protoku krvi. Zbog toga to mora da uradi veterinar ili iskusan odgajivač.
Iako nije sprovedeno istraživanje koje bi upoređivalo dobermane podrezanih i nepodrezanih ušiju, veruje se da podrezivanje značajno smanjuje pojavu ušnih infekcija i podliva (krvavih žuljeva nastalih oštećenjem uha, najčešće zbog snažnog trešenja glave).
Mada se postupci podrezivanja ušiju i kupiranja repa mnogina čine nehumanim, tradicionalni doberman je uvek imao i jedno i drugo. U nekim zemljama su danas ti postupci nezakoniti, ali na nekim izložbama, naročito u Sjedinjenim Državama, dobermani mogu da se takmiče jedino ako imaju tradicionalni izgled.

[uredi] Zdravlje

Očekivani životni vek zdravog dobermana je oko 12 godina, s tim da većina dobermana umire između 11. i 13. godine. Uobičajeni zdravstveni problemi su proširena kardiomiopatija, Von Vilebrandova bolest (von Willebrands Disease; poremećaj u krvarenju koji se može testirati genetičkim testom) i problemi sa prostatom; dok su ređi hipotireoza, rak, displazija kukova, a kod plavih i srnećih i alopecija („ćelavost“, opadanje dlake).

Istorija

Dobermana je prvi odgojio Luis Doberman u Nemačkoj oko 1890. godine. Kao porezniku, trebao mu je pas za zaštitu, pa je odlučio da odgaji novu rasu, koja bi po njegovom mišljenju bila idealna kombinacija snage, odanosti, inteligencije, i neustrašivosti. Razvoj i usavršavanje rase su nastavili Oto Goler (Otto Goeller) i Filip Gruning (Philip Gruening).
Veruje se da je doberman nastao ukrštanjem više rasa koje su imale osobine koje su tražene u dobermanu, uključujući pinčera, rotvajlera, turinškog ovčara (Thuringian Shepherd Dog), crnog hrta, nemačku dogu, vajmarovog trkača (Weimaraner), nemačkog kratkodlakog ptičara i nemačkog ovčara. Tačan odnos mešavine krvi, pa čak i rase, ostali su nepoznati do današnjeg dana, mada mnogi stručnjaci veruju da je doberman kombinacija najmanje četiri od pomenutih rasa. Jedini izuzetak je dokumentovano ukrštanje sa hrtom. Takođe je rasprostranjeno mišljenje da je nemački ovčar dao najviše gena u uzgoju ove rase.

Tornjak...=DD

Tornjak  je planinski ovčarski pas čije je funkcija od jedanaestog stoljeća bila zaštita stada od pljačkaša i krupnih predatora kao što su vuk i medvjed.

Osobitosti

Tornjak je 60-75 cm visok, razne boje dlake (crne, bijele, sive, žute, smeđe i crvene), dlaka mu je na prijelazu između kratke u dugu, uši mu vise, a rep je obrastao dugom gustom dlakom. Mužjaci su teški oko 50-65 kg, a ženke od 38-50 kg. Iznimno je žilav, izdržljiv i skroman pas, naizgled bez imalo agresije vrlo odlučno i požrtvovno brani obitelj ili stado i odbija nepoznate. Izvrstan plivač u čemu mu pomažu razvijene kožice između prstiju, koje su nastale zbog hodanja po snijegu kao krplje. Ime je dobio po tome što se drži uz torove, odnosno ograđeni prostor za stoku.
Nalazimo ga na području Dalmatinske zagore, Hercegovine i zapadne Bosne, planinskim masivima Dinare, Svilaje, Moseća, Kozjaka, Golije, Cincara i Kupresa, odakle se proširio do Like, Grobničkog polja iznad Rijeke i u ravničarskim područjima Hrvatske.

Podrijetlo

Postoje dvije teorije postanka ove autohtone pasmine koja pripada vrsti malosoidnih pasa. Prema prvoj on je potomak tibetanskog mastifa, tj. tibetanske doge koja je s Himalaja došla kao pratitelj karavana koje su prolazile jantarskim putem. Druga, prihvaćenija teorija, je da su svi pastirski psi nastali na području drevne Mezopotamije, odakle su došli tijekom migracija nomadskih ovčara prije nekih 7000 godina.
U novije vrijeme postoji i mišljenje u skladu s iranskom teorijom podrijetla Hrvata, da su na naše prostore tornjaci došli zajedno s Hrvatima iz sjevernog Irana, odnosno drevne Perzije.
Na izoliranim balkanskim planinama, križanjem s lokalnim pasminama, došlo je do nastanka različitih pasmina tornjaka (kraški ovčar u Sloveniji, Karakašanac u Bugarskoj, Karpatac u Rumunjskoj, makedonski Šarplaninac i Grčki pastirski pas).
Prvi opis tornjaka nalazimo u rukopisu đakovačkog biskupa Petra Horvata iz 1374. godine. Zapis đakovačkog kanonika Petra Lukića iz 1752. godine navodi još stariji manuskript bosanske Katoličke crkve iz 1067. godine koji govori da je ovaj planinski pas rasprostranjen cijelim gorskim područjem Hrvatske.

Opstanak

Razvojem civilizacije u našim krajevima postupno je nestajalo nomadsko stočarenje i depopulacijom tradicionalno ovčarskih visoko-planinskih područja ova drevna pasmina je bila osuđena na izumiranje. Skupina mladih kinologa je 1972. godine počela terenska istraživanja ove pasmine. Godine 1979. u Zagrebu je osnovana prva Komisija za uzgoj tornjaka, a u Tomislavgradu u Bosni i Hercegovini, organizirani uzgoj tornjaka. Godine 1996. u matičnoj knjizi za ovu pasminu upisano je stotinjak tornjaka, a danas u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini postoje tisuće tornjaka, koji se sve više šire u druge zemlje Europe, pa i u prekooceanske zemlje.
Danas se prvenstveno koristi kao pas čuvar, osobni pratilac i kućni ljubimac. Slijedi rad na daljnjem povećanju njihove pasmine i službenom priznavanju od strane Međunarodnoga kinološkoga saveza (FCI).

Bordoška doga ...

Bordoška doga

To je pas izrazito jake i mišićave postave. Bordoška doga deluje kraIjevski, isijava moć i skladnost. Sve na njoj, od vrata do repa, je jedna sama i velika moć. Na širokom čeonom delu glave jako je izražen stop, nosna kost je, gledano po boku, lagano konkavna. Njuška je, ovisno o boji krzna, crna ili smeđa. Čeljust je široka, ugriz vrlo jak. Bordoška doga ima predgriz (gornja čeljust je kraća od donje). Pod vratom je izražen podvoljak u dva nabora, koji sežu do prsiju. Dlaka je mekana, tanka i kratka. Jednobojna je, mahagonij ili žuta sa svim međubojama. Uši i rep su kupirani. Visina - do 68 cm, težina - najmanje 50 kg. Životna dob je najviše 10 godina. Među svim molosima, bordoška doga je najređa, iako se uzgaja u mnogim evropskim državama. To je šteta, jer pas zrači posebnom lepotom i apsolutno je pouzdan čuvar.Idealan je porodični pas, koji voli sve što je malo i zato se dobro razume s decom i manjim psima. Zbog veličine potreban mu je odgovarajući prostor. Za negu bordoške doge trebamo samo četku i krpu. Ti psi su izrazito otporni na bolesti. Lagano ih možemo naučiti sobnoj čistoći i poslušnosti uz pomoć jednostavnih naredbi. No, nije ih moguće naučiti da prate zahtjevnije naredbe, što nije ni potrebno. Taj je četveronožac svestan svoje snage stoga je posebno pouzdan, a uz odgovarajući odgoj i dosta disciplinovan. U mladosti je veliki proždrljivac i treba mu puno hrane. Potpuno sazrije tek nakon dve godine. Nakon toga bordoška doga nije više tako razigrana i postane mirnija.

Veliki švicarski planinski pas...

Povijest

Veliki švicarski planinski pas je najveći od sva četiri tipa švicarskih planinskih pasa koji svi vjerojatno potiču od Tibetanskih Mastifa koji su pratili Rimske legije na njihovim osvajanjima kroz Sveti Gotttard preko Alpa do Gala. Psi su tjerali i čuvali stoku koja je hranila legionare. Na tome putu mnogi su ostali na području Svetog Gotarda. Tamo su se parili sa lokalnim seljačkim švicarskim psima i tako se pretpostavlja da je nastao Veliki švicarski planinski pas koji je u kantonima primjećen u dvanaestom stoljeću.

Osobine

Prvobitno je korišten za vuču kolica, čuvanje stoke i imanja. Danas ovaj inteligentan i privržen pas je izvrstan pratioc, čuvar i pas za obitelj. Masivne i robustne građe, jakog kostura i razvijenih mišića vrlo je izdržljiv i pokretan. Srednjeg je temperamenta, siguran u sebe, na oprezu prema stranim osobama i kao pas čuvar "nikada ne spava" spreman da reagira i na najmanji šušanj. Kao pastirski pas na glasu je da poznaje svaku životinju u svome stadu i točno zna tko mu ne pripada.

Glava je moćna i velika prema tijelu, ali ne i teška. Stop malo izražen. Zubalo je potpuno, snažno i škarasto. Oči su srednje velike, bademaste tamne do kestenjasto smeđe s prijateljskim živahnim izrazom. Uši su mu srednje velike, trokutaste i usađene prilično visoko.

Prsa su vrlo jaka, široka, dopiru do laktova. Snažnih paralelnih ravnih prednjih nogu. Stražnje noge snažne, s relativno dugom potkoljenicom. Bedra široka i mišićava. U kretanju je izdašan, osvaja prostor dugim i snažnim korakom. Dlaka je dvostruka, s gustom, srednje dugom pokrovnom dlakom i gušćom tamnosivom do crnom poddlakom. Trobojan je. Osnovna boja je crna sa smeđim i boje rđe paležom, te bijelim simetričnim oznakama. Smeđe-crvena nalazi se između crne i bijele na obrazima, iznad očiju, na unutrašnjoj strani ušiju, sa strane na prsima, na sve četiri noge i na donjoj strani repa. Bijele oznake su na brazdi na sredini glave (lisa), njušci, s donje strane vrata i grudima, šapama i vrhu repa. Mužjaci su i iznad 70 cm visine, a ženke iznad 60 cm. 
  
O pasmini ukratko...

Matična zemlja:

Švicarska

Težina:

60 – 70 kg (mužjaci) 50 – 60 kg (ženke)

Visina psa:

65 – 72 cm (mužjaci) 60 – 68 cm (ženke)

Uporaba:

Pas čuvar i obiteljski pas

Životni vijek:

oko 10 godina

Rottweiler...

 Rottweiler je izvrstan pratitelj i čuvar, on je miran i samopouzdan pas sa usađenom željom za zaštitom doma i obitelji, no ukoliko se odlučite za nabavku rottweilera morate biti svjesni odgovornosti koju ste time na sebe preuzeli, zbog osobina koje posjeduje ta pasmina, te zbog njihove veličine i snage. Također morate biti svjesni i činjenice da rottweiler nije pas koji se uklapa baš u svaki dom. Pravilnim treningom i socijalizacijom možete dobiti izvrsnog kućnog ljubimca, odanog prijatelja, poslušnog radnog psa. Oni su izuzetno odani, puni ljubavi, prekrasni i inteligentni. Nisu veliki lajavci, no dobri su čuvari koji ce vam najaviti kada se nešto neobično dešava. Njihova osobnost može varirati od velike naklonjenosti, do izrazite povučenosti, no u prosjeku to nisu niti psi koji su sramežljivi, ali ni psi koji se lako uzbude. S njima je relativno lako raditi, dobro usvajaju naučeno, odnosno prilično su podložni dresuri. Vrlo su društveni pa će vas često slijediti iz sobe u sobu i pažljivo pratiti sto to radite. Zbog njihove jačine i snage nužna je socijalizacija i trening u ranoj dobi. Nervoza, sramežljivost ili pretjerana uzbuđenost su nepoželjne kod psa ovakve veličine i snage.
Što se izgleda tiče, rottweiler je srednje velik, snažan pas, čvrste građe, velike snage i izdržljivosti. To je crn pas sa jasno određenim paležima na obrazima, njuški, prsima i nogama, te iznad oba oka. Dlaka mu je ravna, srednje dužine. Ova pasmina spada u II FCI skupinu, 2. sekciju (molosoidne pasmine). Rottweilerova težina kreće se (prema FCI standardu) od oko 42 kg za ženke do oko 50 kg za mužjake. Visina ženki prema FCI standardu je 56-63 cm, a mužjaka 61-68 cm.
Rottweilere cesto smatraju agresivnim psima. Jedan od razloga za to je između ostalog i to sto vrlo cesto takve pse znaju nabavljati "macho" tipovi koji ih huškaju, ili pak ljudi koji se nisu dovoljno raspitali o pasmini, ne znaju ga pravilno odgojiti i eto problema. No, iako općenito možemo reci da rottweileri imaju jaki teritorijalni instinkt, te ce sasvim sigurno obraniti dom svog vlasnika i svoj čopor od uljeza, ipak agresivnost i zaštitnički instinkt variraju kod svakog psa.
Rottweileri su također poznati po tome sto vole izazivati i "blefirat" svojim vlasnicima, pa iako su to pomalo uznemiravajuće osobine, ako ste se svom rottweileru nametnuli kao "alf" znat ćete da je to njegovo "ispipavanje terena" je li se promijenilo njegovo mjesto na hijerarhijskoj ljestvici vašeg "čopora" Taj se problem i opet relativno lako može spriječiti ranim treningom poslušnosti te razvijanjem odnosa povjerenja između vas i vašeg psa.
U svakom slučaju, odlučite li se za ovu pasminu, najbolje je prvo sagledati sve loše strane pasmine: Rottweileri imaju relativno kratak životni vijek, a relativno kasno sazrijevaju, pa ćete dosta dugo imati posla sa psom "teenagerom". Oni su krupni psi koji zauzimaju puno mjesta u vašem domu, automobilu, a i izljevi ljubavi kod ovako krupnog psa ponekad znaju biti bolni. No, ako ste spremni imati psa sa popriličnom kilažom koji ce svako toliko potražiti vašu blizinu, osloniti se na vašu nogu cijelim tijelom, pokušati vam se utrpati u krilo, sjesti na vaše noge i sl. to vam neće predstavljati problem. Kada su mladi cesto znaju nasrtljivo naskakivati na vas, pa ćete trebate uložiti trud u to da ih odviknete od te ružne navike. Ako im je dosadno kao štenad znaju biti izuzetno destruktivni, sto znaci da ćete trebati opet uložiti puno svog vremena u druženje s vašim ljubimcem, u trening i socijalizaciju, kako biste kasnije imali ljubimca s kojim ćete uživati duzi niz godina. Dakle, s jedne strane morate svom štenetu posvetiti puno vremena i vježbe kako dosadu ne bi ispoljio destruktivnim ponašanjem, no s druge strane treba biti oprezan u količini vježbe kako svoje štene u tako mladoj dobi ne biste previše opteretili radom jer njegove kosti, ligamenti i zglobovi u razvoju ne bi smjeli podnositi prevelika opterećenja. Osiguravanje socijalizacije važno je i zbog toga da spriječite da rottweilerov zaštitnički instinkt jednog dana prijeđe u agresiju. Također, morate biti svjesni činjenice da, ukoliko ste dobili dominantnog rottweilera, morate ga nepopustljivo "staviti" na njegovo mjesto, a moguće je i da ćete imati posla s agresivnošću spram drugih životinja, ukoliko je psu nedostajalo pravilne socijalizacije. Dakle, cesto su rottweileri "svojevoljni" psi koji trebaju sigurnog vlasnika koji može preuzeti vodstvo, jer ukoliko rottweileru pristupite "mlakim" pristupom može vam se desiti da imate silnih problema. Kao štenci, rottweileri su cesto pravi "smetlari" tj. svako smeće pronađeno vani u šetnji trpaju u usta, dok pravilno ne nauće zabrane. U igri rottweileri znaju biti grubi, pa tako nekog mogu i nenamjerno ozlijediti. Može vam biti i teško pronaći partnera za igru svom štenetu, jer mnogi ljudi nisu spremni pustiti svoju štenad da se igra sa štenetom rottweilera.Rottweileri, iako nemaju dugu dlaku, linjaju se, pa budite spremni na to da vas dom bas neće biti idealno čist jer u vrijeme linjanja posvuda ce se skupljate hrpice crnih dlaka. Oni također i sline, možda ne bas tako jako kao neke druge molosoidne pasmine, ali ipak sline. To je posebno izraženo kod npr. mužjaka opuštenijih obraza, naročito nakon pijenja vode, pa je zgodno odmah nakon pijenja vode psu obrisati njušku kako vam ne bi smočio cijelu kuhinju. Također ih zna mučiti nadimanje, naročito ako ih hranite dehidratom, pa to može biti vrlo neugodno ukoliko vam npr. svrate gosti koji se nađu u gustom plinovitom oblaku.
Uz sve navedeno, rottweileri znaju i imati ozbiljnih zdravstvenih problema (slabi imuni sustav, alergije, očne bolesti, tumori, hd, srčani problemi, puknuća ligamenata, kostiju i općenito bolesti zglobova i kostiju itd.). Budite spremni izdvojiti popriličnu svotu za veterinarske troškove, za troškove prehrane, jer rottweileri, proporcionalno svojoj veličini, zahtijevaju i dosta velike obroke. A da ne spominjemo da ono sto je na jednu stranu ušlo, na drugu mora i izaći, pa i izmet vašeg rottweilera neće biti mali. Naravno, to ce ovisiti i o prehrani za koju se odlučite.

Bernski planinski pas...

Bernski planinski pas je jedna drevna pasmina koja je umrla krajem 19. stolječa, kad je Franz Schertenleib, uzgajivač koji je istražio povijest švicarskih planinskih pasa, pronašao nekoliko dobrih primjeraka u pokrajini Bern. Današnje ime ova je pasmina dobila 1908. godine.

Beagle...=DD

Zemlja podrijetla: Velika Britanija

Tipičan je pas čopora namjenjen gonjenju zečeva. Zbog toga ima čvrstu tjelesnu građu s elegantnim obrisom. Dok trči njegov je korak dug i elastičan. Vrlo su brzi i uporni trkači. šape su im jake i zatvorene. Na glavi imaju izraženo tjeme, potiljak i lagano zaobljen čeoni dio lubanje. Uši mu moraju doseći njušku ako ih potegnemo u tom smjeru. Glava ne smije djelovati grubo. Kraj repa je bijele boje i nošen je visoko. Dobrodušnost je tipična za ovu pasminu.

Može biti trobojan (tricolor) i dvobojan (bicolor) i ima sve moguće boje pasa, osim jetrene.

Visok je od 33 do 40 cm, a težak od 10 do 18 kg. Zdrav beagle živi 12 godina.

Iako živi u obitelji, beagle je lovački pas. Možemo ga upotrijebiti za traganje. U šumi i na travnjaku odlično prati trag i na to treba računati kada želimo beaglea. Love u čoporu, često sa lovcem na konju, ali u većini slučajeva love pojedinačno ili u parovima uz pratnju lovca. Jednom kada krenu i opkole zeca laju melodičnim i ugodnim lavežom. Promjena u lavežu lovcu ukazuje da je zec izašao iz skrovišta. Samouvjeren je i vitalan, uvijek spreman na maženje.

Društven je, uljudan i privržen cijeloj obitelji, a ne samo jednom čovjeku. Njegova društvenost je tolika da će se razveseliti kontaktu s bilo kim, pa čak i s provalnikom. Susretljiviji je od ostalih pasa, nasrtljivi beagle je netipičan. Zbog tvrdoglavosti treba s njim biti dosljedan. Mora mu biti jasno koliko daleko može ići, i ako to bude znao, učit će brže.

Potrebno mu je puno kretanja i tjelesne aktivnosti. Ova pasmina se minimalno linja, a kratka dlaka ne zahtjeva veliku pažnju, četkanje je dovoljno. Voli lajati pa je to karakteristika koju bi vlasnici trebali prihvatiti. Beagle se voli igrati i osim nekih izuzetaka, jako voli djecu. Beagle je pas za ljude koji žele malog, ali aktivnog ljubimca. Uz dobro školovanje i dovoljno kretanja beagle će postati idealan obiteljski pas. Specifične bolesti beaglea nisu poznate. U znanstvenim ustanovama upotrebljavaju ih kao pokusne životinje.

WELSH CORGI PEMBROKE...

VELŠKI KORGI PEMBROK
Originalni naziv pasmine: WELSH CORGI PEMBROKE
Zemlja porijekla: ENGLESKA



OPĆI IZGLED:
Nisko postavljen, jak snažno građen, oprezan i energičan, odaje utisak snage i izdržljivosti u malom tijelu.

KARAKTERISTIKA:
Samopouzdanog izgleda, voli da radi.

TEMPERAMENT:
Druželjubiv je, nikada nervozan ili agresivan.

GLAVA I LUBANJA:
Glava je lisičijeg oblika i izgleda, sa opreznim i inteligentnim izrazom, lubanja prilično široka i ravna između ušiju, sa umjereno izraženim stopom. Dužina njuške se odnosi prema dužini lubanjskog dijela kao 3:5 njuška lako zašiljena. Nosna pečurka crna.

OČI:
Dobro položene, okrugle, srednje veličine, braon boje, u skladu sa bojom dlake.

UŠI:
Uspravne, srednje veličine, lako zaobljene, tako su nošene da su vrhom nešto izvan jedne zamišljene linije koja ide od vrha nosa kroz sredinu oka.

ZUBALO:
Jaki zubi sa perfektnim, pravilnim škarastim zagrizom, pri čemu sjekutići gornje vilice bez razmaka naležu na one iz donje, i vertikalno su usađeni u vilicu.

VRAT:
Prilično dug.

PREDNJI DIO:
Nisko postavljen, kratke noge ravne po mogućstvu. Podlaktice prate zaobljenost grudnog koša. Široke kosti, snažne do šapa. Laktovi prisno priležu uz grudni koš, nikada labavi ni nepovezani. Plećka dobro položena, sa nadlakticom gradi uglovi od oko 90 stepeni.

TIJELO:
Srednje dugo, dobro zasvođena rebra, široko na početku, blago se sužava gledano odozgo. Leđna linija ravna. Grudni koš širok i dubok, dobro spušten između prednjih nogu.

ZADNJI DIO:
Snažan i gibak, dobro uglovano koljeno. Pune široke kosti, snažne do šapa. Promatrano od pozadi skočni zglobovi su paralelni.

ŠAPE:
Ovalne, snažni prsti, dobro zasvođeni i zbijeni, dva srednja prsta nešto ispred ostala dva. Jastučići snažni i dobro zaobljeni. Nokti kratki.

REP:
Kratak, bolje prirodno.

KRETANJE:
Slobodno i energično, nikad labavo i nepovezano. Prednje noge kreću se dobro naprijed sa dobrim izbočenim, sinhronizovano sa energičnim potiskom zadnjih nogu.

DLAKA:
Srednje dužine, ravna, sa gustom podlakom. Nikada mekana, talasasta ili „žičasta".

BOJA:
Prirodne boje, crvena, boje samurovine, srneće boje, Black and tan, sa ili bez bijelih oznaka na nogama, grudima i vratu. Ponekad bijelina na glavi i njušci je dozvoljena.

MANE:
Sve što odstupa od gore navedenog smatra se manom, čija procjena stoji u točnoj razmjeri sa stepenom izraženosti.

N.B. Mužjaci treba da imaju dva normalno razvijena testisa, potpuno spuštena u skrotum.

----------
Izgleda poput ovčarskog jazavčara s obrazom lisice i pomalo našiljenim uspravnim ušima. Izraz obraza je oprezan i pametan, gubica zašiljena, njuška crna. Prednje noge su kratke i koliko je moguće ravne. Tijelo je srednje dugo sa elastičnim rebrima. Prsni koš je dubok, dolazi skoro do polovice prednjih nogu. Dlaka je gusta, srednje duga, ne oštra. Ne smije biti preduga i kovrčava.

Visina Približno 25,4-30,5 cm do grebena.
Težina: Mužjaci 10-12 kg, 10-11 kg.
Težina: Mužjaci 10-12 kg, 10-11 kg.

od 25-30 cm, a tjelesna težina od 8-11 kg.

POVIJEST:
Mnogi drže Velškog ovčara kratkih nogu mješancem. I u Engleskoj ta pasmina nije bila osobito cijenjena sve dok nije yorkširski knez 1933. g. svojoj kćeri (tadašnjoj kraljici) Elizabeti poklonio velšku ovčarku Dookie. Elizabeta je bila tako oduševljena da je to ostala njena pasmina. Kraljičini psi su bili popularni i privlačni uzgajivačima.

Iznimno je oprezan i uvijek spreman za obranu. ''Velik'' je pas kojeg možemo držati u naručju.

Njega je jednostavna, corgi je također otporan na vremenske promjene.Voli se puno kretati. Prilagodljiv je i lako ga je odgajati. Možemo ga imati u stanu ako nije premalen.

Najsretniji je kada se može nečim baviti. Treba mu potražiti neki ''posao'' ili se treba s njim puno igrati.

Dočeka starost do 15 g.

Dalmatiner... 
Nasmiješeni pjegavac vesele ćudi, inteligentan i dobar prijatelj djece, pas dalmatiner omiljen je u obiteljima.
Kada u popularnoj britanskoj humorističkoj seriji "Zvonili ste milorde", u posjet lordu Meldrumu stignu "visoki" gosti, dakako dramaturški izmišljeni, kralj i kraljica Dalmacije, njegov osebujni brat Teddy upita: "To su oni iz čije je zemlje pas dalmatiner?" Iako se radi o vremenima iz prve polovice prošloga stoljeća i iako su baš Britanci neko vrijeme bili među brojčano vodećim turistima na Jadranu, vjerojatno bi većinu pojam Dalmacije prije podsjetio na spomenutu pasminu zanimljive prošlosti, nego li na čarobnu "obalu tisuću otoka". Ovaj uzorni čovjekov pratitelj i cijenjeni kućni ljubimac, jedna od pet autohtonih hrvatskih pasmina, kako piše David Taylor u knjizi "Vaš pas", premda nosi ime jednog od najpoznatijih krajeva naše domovine, u hrvatskim ga krajevima u autohtonom obliku više nema. Neki kinolozi sumnjaju u njegovo podrijetlo, no njegov se lik može pronaći na grobovima dalmatinskih velikaša i u gradskim statutima primorskih gradova, gdje ga nazivaju "'malim danskim psom". Iako je podrijetlo psa dalmatinera obavijeno velom davnih vremena, većina autora i povjesničara slaže se u tome da se radi o drevnoj i čistoj pasmini. Neki drže da je njegov rodni kraj Egipat, gdje su lovački psi s točkicama po koži uklesani u prizorima na faraonskim grobnicama. Drugi ga pak, smještaju u Indiju, no najpopularnija ga teorija ipak pripisuje našoj Dalmaciji. Neke zbunjujuće rasprave o njegovu podrijetlu najvjerojatnije imamo zahvaliti i brojnim zemljama koje su kroz povijest vladale dalmatinskom obalom. Bilo kako bilo, pas dalmatiner spominje se 1737. i u arhivima đakovačke biskupije, opisom koji mu posve odgovara, pod ime-nom Canis dalmaticus.
U drugoj polovici 18. stoljeća, u Engleskoj je čak postojala moda prema kojoj je otmjene kočije pratilo i po četiri ili pet dalmatinskih pasa. Kada su kočije zamijenili autombili, dalmatinere se moglo vidjeti uz vatrogasna kola koja su se posljednja mehanizirala, pa su ih još uvijek vukli konji. Motorizacijom vatrogasnog poziva isčezla je i njegova uloga "sljeditelja vatre", no dalmatinski je pas i do dan danas ostao maskota ovoga poziva u mnogim zemljama svijeta. Vesele ćudi, inteligentan i dobar prijatelj djece, pas dalmatiner omiljen je u obiteljima. Dobri poznavatelji kažu da mu je potrebno puno kretanja te da osobito voli društvo ljudi, ali rado poprima loše navike svojih gospodara i ostalih pasa, pa stručnjaci za njega savjetuju upis u pseći vrtić. Duga je repa, kratke i guste dlake, visoko postavljenih ušiju, vitka i mišićava tijela, glavno svojstvo psa dalmatinera su njegove pjege koje su smeđe ili crne (ali nikad oboje), okrugle, ispravne veličine i jednoliko raspoređene. Unatoč kratkoj i gustoj dlaci, čak i kod redovitog četkanja, dalmatinski se pas obilato linja, zbog čega mu je uvijek hladno.

Lacrima Christi Count on Me

Živahan, skladno građen, jak i mišićav pas, iako ne grub. Ima vretenasto tijelo. Brz je i uporan. Glava mu je osobita, priljubljenih ušiju, okruglih očiju, potpunog škarastog zubala. Dozvoljena su dva varijeteta: bijeli s crnim tačkama i beli s jetreno smeđim tačkama. Kod crnog oči su tamne, a kod smeđeg jantarno smeđe. Sluznice nosa, rubovi očnih kapaka i nokti odgovaraju boji tačaka koje su po tijelu veće, a po glavi, nogama i repu manje. Sitne točkice između većih su nepoželjne. Rep je pružen nešto iznad linije leđa, nikad savinut i prebačen prema glavi. Šape mačje. Dlaka je kratka, tvrda, gusta, glatka i sjajna. Visina: 56 - 61 cm (mužjaci), 54 - 59 (ženke), teži do 25 kg. Dalmatinski pas je u svijetu najpoznatija hrvatska autohtona pasmina. Dobio je ime po Dalmaciji i ilirskom plemenu Dalmati. U 14. stoljeću organizirano se uzgajao u Đakovačkoj biskupiji i korišten je kao vojnički pas, pratilac konjanika te kao lovački pas gonič i ptičar pod imenom dubrovački gonič. U američkoj vojsci prenosio je poštu i lagane terete, a služi i kao vatrogasni pas. U 19. st. Vero Shaw ga prvi imenuje tim službenim imenom. Prema standardu FCI-a naziva se dalmatinac, a domicil te pasmine ima Dalmacija, Republika Hrvatska. Dalmatinac je registstriran kod AKC (American Kennel Club) 1888 godine.Taj prijatan trkač nije pas za ljude koji ne žele pobuđivati pažnju. Njegovo pjegavo tijelo je već iz daleka oznaka da dolazi nešto posebno (često ga koriste za marketing). Voli trčanje i stoga se dobro osjeća na selu, u velikom vrtu, među djecom ili konjima. Prilagodljiv je i inteligentan pa se preporučuje za pratnju. Lako ga je njegovati i ima izrazito dobar smisao za čistoću. Po prirodi je zdrav, prijatan i osjećajan. Doživi 12 godina

Čudnovati Kljunaš...

Platipus ili Čudnovati kljunaš
Platipus ili čudnovati kljunaš (latinski Ornithorhynchus anatinus - što u prijevodu znači životinja ptičjeg nosa pačijeg izgleda) životinja je koja spada u razred sisavaca (Mammalia) i red jednootvora (Monotremata). U taj red spadaju još samo dvije životinje jednako fascinantne kao i kljunaš, a to su dugokljuni i kratkokljuni kljunati ježak.
Kada je prvi primjerak čudnovatog kljunaša poslan u Englesku vjerovalo se da je riječ o nekakvoj prevari. To je kad razmislimo o izgledu ove životinje dosta logična reakcija - zamislite i sami životinju koja ima veliki kljun kao patka, rep kao dabar, leže jaja ali istovremeno doji svoje mlade! Ipak do danas smo saznali mnogo o ovoj jedinstvenoj životinji.
Kljunaši su uglavnom samotnjaci. Aktivni su noću i ne druže se međusobno osim u sezoni parenja. Žive uz vodu gdje u obalama kopaju svoje jazbine. Rasprostranjeni su samo uz istočnu obalu Australije i na Tasmaniji. Na područjima koja naseljavaju imaju dobro određene vlastite teritorije koje se ponekad mogu i preklapati. Na vlastitom podruèju jedna životinja ima nekoliko jazbina od kojih su neke samo prolazne a neke služe za gniježđenje. Ulazi u jazbine mogu biti i pod vodom i iznad vode. U sluèaju da su ulazi ispod vode kolièina kisika se u jazbinama može značajno smanjiti. Nije poznato kakve su prilagodbe kljunaši razvili na takve uvjete.
Platipus ili čudnovati kljunaš pokazuje spolni dimorfizan tj mužjak i ženka se ponešto razlikuju - mužjak je dug oko 50 centimetara i teži oko 1,7 kg dok je ženka manja - duga oko 44 cm i teška nešto manje od 1 kg. Čudnovati kljunaš kao i npr. vidra prekriven je debelim nepropusnim slujem dlake osim po nogama i kljunu. Dlaka mu je tamnosmeđa na leđima dok je svjetlija po trbuhu. Također, dlaka je složena u dva sloja - vanjski koji je grublji i unutrašnji finiji.
Platipusov rep uglavnom se satoji od mnogo masnog tkiva koje služi i kao rezerva hrane koju životinja može iskoristiti u slučaju oskudice kao npr. tijekom zime. Gornja strana repa pokrivena je grubom dlakom dok je s donje strane rijetka. Rep kod platipusa razlikuje se od repa kod dabra i oblikom i funkcijom koju ima - dabar svoj široki rep koristi za pokretanje kroz vodu dok platipus svoj koristi samo za upravljanje dok pliva.
Tijelo platipusa je spljošteno, duguljasto i prilagođeno plivanju, a noge su mu kratke. Prednje noge imaju plivaæe kožice i služe za pokretanje dok pliva kao i stražnje na kojima je plivaća kožica razvijena samo djelomično. Kad je životinja na kopnju plivaće kožice su složene tako da bi se izbjeglo njihovo ošteæivanje. Platipus osim toga ima i dobro razvijene nokte koji im služe za kopanje. Na zglobu stražnjih nogu mužjaka nalazi se oko 1,5 cm dug "trn" ili "rog" koji je povezan s otrovnom žlijezdom. Mlade ženke takoðer imaju tu žlijezdu no ona nestane tijekom prve godine.
Platipus ima spljošteni kljun slièan pačijem. Kljun je mekan, savitljiv i vrlo osjetljiv na dodir. To je stoga što je vrlo dobro inerviran. Kljun mu služi za pronalaženje hrane ali i za orijentaciju kad zaroni u vodu. Nosnice se nalaze nešto iznad vrha kljuna što životinji omogućava da udahne dok je tijelo pod vodom. Iza kljuna na svakoj strani glave nalaze se dva udubljenja u kojima se nalaze oči i uši. Platipus nema uške. Kad roni on zatvori i oèi i uši. To znaći da se za snalaženje pod vodom mora osloniti na druge organe, a to je uglavnom kljun. Dok je na kopnu za snalaženje koristi oèi koje su smještene tako da platipus doslovce ne vidi "ono što mu je pod nosom"!
S obzirom da svoju hranu nalazi prvenstveno u vodi platipus mora biti dobro prilagoðen i na velike promjene temperature koje se odvijaju tijekom godine (ljeto-zima). S obzirom da je sisavac platipus održava temperaturu svog tijela stalnom.
Platipus jeder raznovrsnu hranu koja se sastoji od raznih beskralješnjaka, malih riba i žaba, punoglavaca, lièinki, ribljih jaja itd. U danu platipus može pojesti hrane koja iznosi gotovo polovicu njegove težine, a u potrazi za hranom može provesti i duže od pola dana. Višak hranjivih tvari pohranjuje se u rep u obliku masti. Hranu traži tako da roni i kljunom ruje po mulju procjeðujuæi ga. Kako nema zube u kljunu ima rožnete tvorevine koje mu služe kao sito i kojima, stišèuæi kljun, "mrvi" hranu.
Spolnu zrelost kljunaš dostiže nakon druge godine. Parenje se odvija uglavnom u 7 i 8 mjesecu. Ženka na trbuhu ima dvije strukture sliène bradavicama kroz koje izlazi mlijeko. No mladunci ne sišu mlijeko kao kod drugih sisavaca nego trljaju i pritišæu bradavice zbog èega dolazi do ispuštanja mlijeka koje mladi onda ližu. Koliko traje gestacija tj. razvoj jajeta nakon kopulacije nije poznato. Ženka nese 1-3 ali obièno 2 jajeta. Jaja izgledaju kao kod gmazova - mekana su, okrugla i djelomièno ljepljiva. Nakon što ih snese ženka zapoèinje inkubaciju u svojoj jazbini pod zemljom. Za razliku od kljunatog ježka koji ima "džep" na trbuhu u koljem vrši inkubaciju jaja, ženka platipusa se sklupèa oko jaja da bi ih mogla grijati.
Nakon 12tak dana mladi se izlegu. Tada su dugi oko 2 cm. Slijedeæih 3-4 mjeseca provode u jazbini "sišuæi" mlijeko. Nakon što napuste jazbinu ostaju s majkom sve dok ne nauèe samostalno tražiti i loviti hranu.
Kljunaši su uglavnom "stidljive" životinje. Kad su uplašeni pod vodom mogu provesti i 10tak minuta. No tijekom sezone parenja postaju agresivni prema moguæim suparnicima, a u sluèaju opasnosti koriste i otrovnu bodlju. Otrov koliko je poznato može ubiti životinju velièine psa.
Što se tièe predatora nije mnogo poznato, no vjerojatno ih love lisice i ptice grabljivice, a moguæe i krokodili. Nekada su kljunaše lovili zbog krzna no danas su zaštićeni zakonom. Ipak njihova populacija dosta varira jer se veliki problemi mogu javiti u sezonama poplava dok su mladi u jazbini a i stoga što odrasle jedinke ostaju bez zaklona.
O porjeklu jednootvora pa time i platipusa malo se zna. Osim u Australiji i Novoj Gvineji nigdje na svijetu nema živih srodnika ovih životinja. Fosilni ostaci pokazuju da su preci platipusa bili vrlo slièni današnjim kljunašima. Za neke od njih smatra se da su zadržavali zube i da nisu imali rožnate izrasline u ustima.